Došli su bliži i dalji rođaci nekadašnjih zatvorenika iz Đakova, te naravno i mnogi članovi đakovačkog Ogranka Podunavskih Švaba. Među prisutnima bilo je još uvijek bivših zatočenika i živih svjedoka onoga vremena kad se nije smjelo reći tko si i što si, već si morao šutjeti i biti sretan ako si dočekao sutrašnji dan.

            Nakon odgovarajućih riječi gospodina Mateja Niderlea posvećenih današnjem okupljanju, punitovački župnik, vlč. Đaurica Pardon je na vrlo lijep i primjeren način vodio komemoraciju posvećenu nevinim žrtvama onoga vremena. U znak sjećanja na stradale i preminule pripadnike naše nacionalnosti zapalili smo svijeće, a dva bivša zatočenika logora, gospodin Gjuro Raumberger i gospodin Franjo Meder položili su vijenac na tamošnjem spomeniku.

            Stojeći tako okruženi svečanom tišinom na proljetnom svibanjskom suncu, i dok nam još u ušima odjekuje 'Vater Unser' kojeg smo zajedno izgovorili puni poštovanja prema preminulima, i ovom svetom mjestu, ne možemo a da se ne prisjetimo i svih onih stvarnih i konkretnih događaja koji su se ovdje u 'Radnom logoru Krndija' događali. Postoje brojni i vjerodostojni opisi minulih događaja, stradanja, patnji i ponižavanja tadašnjih žitelja. No postoje i događaji koji nikada nisu zapisani i publicirani, a dogodili su se, i ostali prisutni u glavama i mislima aktera sve do kraja njihovog života.
Kako se ne prisjetiti jednog tada dvadesetdvogodišnjeg mladića koji se pun vjere u svoj naum i sretan ishod 'uvukao' u logor, prenoćio među zatočenicima, da bi u jutro, kada se odlazilo po 'radnim zadacima' iskrao iz logora zajedno sa svojim petogodišnjim bliskim rođakom, čiji su roditelji i stariji brat ostali u logoru, te zapuštenim stazama i poljskim putovima krenuo put Đakova.